Abdee Posted June 15, 2006 Report Posted June 15, 2006 Nakon vrhunskih prosumera, Nebojša Milanović je suočio dva najpopularnija DSLR aparata na tržištu: Da li ovoga puta ima pobednika saznajte u novom detaljnom Axelfoto testu. Digitalni princip zapisa svetlosnih informacija na foto-osetljivi senzor CCD ili CMOS tipa, bez sumnje, označio je početak nove ere u fotografiji. Mada se osnovni postulati snimanja nisu promenili, već sama činjenica da nema filma unosi novu dimenziju, čak i ako zanemarimo ostale prednosti koje sada rad čine kvalitetnijim, preciznijim i efikasnijim, a istovremeno ležernijim i jeftinijim. To su razlozi zbog kojih je samom njihovom pojavom, svaki pasionirani foto-ljubitelj počeo da razmišlja da u svojoj torbi ugosti malog simpatičnog elektronca, čak i ne maštajući o njihovim velikim DSLR rođacina, koji su su u prvo vreme bili rezervisani samo za najokorelije profesionalce. Razlog je jasan: njihova cena tada je bila enormna. Međutim, u jesen 2003. Canon je bacio prašinu u oči konkurenciji ponudivši pravi DSLR aparat po do tada nezamislivoj ceni od 1000 $. Time je EOS 300 D momentalno postao predmet snova velikog broja zaljubljenika u zvuk ogledala i zatvarača, koji uz optičko tražilo simbolizuju SLR princip rada. Hteli-ne hteli, i ostali proizvođači su bili primorani da reaguju na tu "nepristojnu ponudu" i, na opštu radost bivših maštača, a sada potencijalnih kupaca, počela je bitka za svakog od njih. Ona i dalje traje bez izgleda da prestane, a tekovine te borbe su već priličan broj modela koji se nalaze ispod magične granice od 1000 $, kao i sve veća armija zadovoljnih vlasnika. Nikonov odgovor na 300 D je bio D 70, ali on je sa solidnim osnovnim objektivom (za razliku od onog na 300 D) koštao više od 1000 $, pa se očekivao i jeftiniji model. Nedugo zatim, pod imenom D 50 i on je ugledao svetlost dana. Od svog starijeg brata je vrlo malo slabiji, a u nekim, amaterima posebno važnim karakteristikama, možda je čak i bolji. Sa druge strane, Canon u međuvremenu za istu klasu kupaca izbacuje fizički upadljivo smanjeni, a po performansama znatno jači 350 D i rivalitet dva japanska giganta iz analognih vremena se nastavlja. Ta dva konkurenta, koji su i najjeftinija ulaznica za digitalni SLR svet, našla su se na uporednom testu. Novine u odnosu na prethodni model: 350 D nasleđuje legendardni 300 D i promene na njemu se dele u dva aspekta: gabaritni i tehnički. Naime, novi model je znatno manjih dimenzija, mnogi bi rekli premalih, što je namerno urađeno da se ne bi ugrozio njegov veći "brat" 20 D (koji je sad već dobio dorađenog naslednika u modelu 30 D). Sa druge strane, 350 D i 20 D su elektronski gotovo jednaki, ali su oblik, kontrole i kućište kod 20/30 D realizovani daleko ozbiljnije, što prilikom rada u težim situacijama može biti presudno. Što se tiče tehničkih karakteristika, one su znatno jače u odnosu na 300 D. Senzor je potpuno nov, istih fizičkih dimenzija (22.2 x 14.8 mm, CMOS tip), ali sa 8 Mp i, što posebno oduševljava, sa manjim količinom šuma, mada je i stari po tom pitanju već bio za primer. Dobar udeo tog poboljšanja je zasluga novog Digic II procesora. Osim toga, on je zaslužan i za znatno veću brzinu rada u svakom režimu, a sve to uz manju potrošnju energije. Sada je, bez obzira na manji kapacitet nove baterije, autonomija povećana i kreće se, pri optimalnim uslovima, oko brojke od 1000 snimaka. Odmah bih naveo i višestruko povećanje bafera, rak-rane starog modela, sa 4 na oko 20-tak JPEG snimaka (uz brzu karticu), pri čemu je i upis takođe daleko brži. Osim ovih najbitnijih promena, tu je i čitav niz sitnijih poboljšanja koja unapređuju rad, a ponekad mogu biti i veoma korisna: praktično trenutno startovanje, čak devet novih programabilnih funkcija (mirror lock-up, korisno pri snimanju sa stativa, novo E-TTL II merenje svetla pri radu sa blicom, daleko naprednija i preciznija White balance funkcija, sinhronizacija sa prednjom ili zadnjom zavesicom, kontrola redukcije šuma, itd.), USB 2.0 protokol za prenos. Nema više, kao kod 300 D, softverski zaključanih funkcija, a i pregled je pojednostavljen i ubrzan. D 50 nema prethodnika u pravom smislu reči, već je nastao od D 70 ukidanjem nekih, a prilagođavanjem nekih drugih funkcija pretežno amaterskim zahtevima. Naime, senzor ima istu rezoluciju od 6 Mp, ali je obrada slike drugačija i više će se svideti onima koji žele bolje obrađen snimak direktno iz aparata. Ekspozicija je "jača", a boje intenzivnije nego na D 70. Pri tome je nivo šuma, možda i najveća mana prethodnika, manji, mada to ima za posledicu nešto slabiju oštrinu slike. Time su smanjeni i Moire artifakti na koje su se neki ranije žalili. Svoje legendarno Matrix merenje svetla Nikon je još poboljšao, tako da je sada praktično nepogrešivo bez obzira na karakter i intenzitet ambijentalnog svetla. Optičko tražilo je veće, prenos snimaka na računar brži, a LCD je narastao na pristojnih 2 inča, mada mu je rezolucija i dalje skromnih 130.000 piksela. Pozicioniranje D 50 na niži nivo nije moglo da prođe bez ukidanja određenog broja funkcija, koje ponekad mogu zatrebati, pa je preporučljivo da se potencijalni korisnik sa tim upozna pre kupovine. Nema finog manuelnog podešavanja White balance-a, nema DOF-preview komande, sužene su mogućnosti upravljanja grupom bliceva, tražilo ne poseduje grid rešetku (korisno za komponovanje snimka, pogotovo ako ste na nju navikli), statusni LCD nema sopstveno osvetljenje, a kolor LCD nema zaštitnu masku. Zatvarač je nešto slabijeg kvaliteta i dozvoljava minimalnu ekspoziciju 1/4000 s umesto 1/8000 s, kontinuirano snimanje je malo sporije, a ugrađen je samo jedan kontrolni točak. Telo je nešto manje i lakše. Spoljni izgled i komande: Na nekoliko zajedničkih fotografija možemo steći utisak o odnosima veličina pojedinih delova tela oba aparata. Već na prvoj vidimo najveću razliku, a to je veličina rukohvata, o kojoj će kasnije biti više reči. Osim toga, celo telo D 50 je znatno krupnije. Blicevi se izvlače maksimalno visoko (kod 350 D nekoliko mm više iznad ose objektiva) što osigurava da u sobnim uslovima ni kod jednog neće biti efekta crvenih očiju. Primetimo da je prečnik stakla objektiva kod D 50 nešto veći, a raspon i svetlosna jačina ista. Iz toga zaključujemo da je i senzor na D 50 nešto veći. Njegova veličina najčešće se izražava pomoću FOV (field of view) ili popularno "krop" faktora koji kod D 50 iznosi 1,5 a kod 350 D 1,6. Taj broj nam govori koliko je puta senzor na nekom DSLR aparatu manji od veličine negativa 35 mm filma (24x36 mm). Kada njime pomnožimo stvarnu žižnu daljinu nekog objektiva na DSLR-u, dobijamo njegovu efektivnu žižnu daljinu izraženu preko poznatih parametara u 35mm svetu. Dakle, ako na DSLR stavimo "normalac" od 50 mm dobijamo portretnih 75 mm na D 50 odnosno 80 mm na 350 D, da bi imali 28 mm širinu, potrebni su nam objektivi od 18,7 odnosno 17,5 mm itd. Osim u dimenzijama, pogled od napred ne pokazuje veće razlike. Ali ih primećujemo već sa gornje strane u pozicijama pojedinih delova i komandi. Sa zadnje, osim pet dugmadi sleva u oba slučaja, komande su drugačije raspoređene, a ima i razlika u njihovom korišćenju. Najupadljivije su pozicije statusnog LCD-a i kontrolnog točka, a kod D 50 vidimo i gumirani deo za desni palac. Glavni LCD je na D 50 neznatno veći (2,0 nasuprot 1,8 inča po dijagonali), ali su slova na njemu znatno krupnija i čitljivija u svim uslovima. 350D Kada 350 D uzmete u ruke neizbežan prvi utisak je da je on manji nego što ste pretpostavljali. Mada niko ne voli da mu aparat bude prevelik, njegove dimenzije su toliko male da je, po mom mišljenju, to već kontraproduktivno. Siguran sam da su se njegovi konstruktori odlučili na taj korak sa ciljem da ga jasno odvoje od većeg i skupljeg, a po elektronici praktično jednakog 20D. Mnogima je poznato da su kod starog modela sličnu stvar pokušali softverskim zaključavanjem određenih, čak nekih bitnih funkcija. Međutim, već iole napredniji korisnici su to rešavali ubacivanjem Wasia firmware-a, pomoću kojeg su funkcije 300 D praktično izjednačavali sa onima na skupljem 10 D. Ovog puta Canon se odlučio za "hardversko" ograničenje dimenzijama tela i ergonomijom. Najkritičniji je rukohvat koji je neshvatljivo mali i tanak (setih se samo kako je velik i udoban čak i kod nekh kompakta, npr. G 6), nije ni gumiran, kao ni deo na zadnjoj strani za palac. Srećom, i sada postoji rešenje, a zove se BG-E3 vertikalni grip. Naime, za bilo kakvu ozbiljniju, pa čak i naprednu amatersku primenu ovaj dodatak je obavezan. Njegova cena nije mala (mada postoje neke akcije kada se može dobiti povoljnije), ali to je jedna od najboljih investicija vlasnika 350 D. Sigurnost hvata, brzina rada i celokupni osećaj sa njim i bez njega je neuporediv. Sadrži okidač za snimanje u vertikalnom položaju, kontrolni točak i par komandi. Može da primi dve originalne ili 6 NiMh (za nuždu i alkalnih) baterija čime se povećava ionako solidna autonomija snimanja. Mala lampa levo od objektiva, na žalost, ne služi za AF-pomoć, nego samo odbrojava vreme do samookidanja. Levo od nje vidimo kontrolni točak, okidač i IR senzor koji prima zrake daljinskog upravljača. Ispod Canon natpisa (nekima će se svideti što je urezan) se krije unutrašnji blic, a velikim tasterom desno od objektiva oslobađamo ga radi promene. DOF preview dugmetom ispod njega (ne vidi se na slici) zatvaramo blendu čime se stiče dojam o dubini polja oštrine budućeg snimka, mada je stvarna vrednost ove funkcije diskutabilna. Test primerak je na sebi imao kit objektiv EF-S 18-55 mm čija je efektivna žarišna daljina 28,8-88 mm. Oko tražila je okvir od meke gume koji poboljšava kontakt sa licem i sprečava da prilikom snimanja svetlo prodire u unutrašnjost. Statusni LCD je mali i smešten između tražila i glavnog LCD-a, što je još jedna posledica (pre)malih dimenzija aparata. U tom položaju njegova pomoć je manja nego što bi mogla da bude. Za utehu, bar je osvetljen, pa ako baš zatreba, može se uvek računati na njega. Prikazuje sve glavne parametre snimanja osim ISO vrednosti. Kolor LCD je jedan od najslabijih delova aparata. Mada je zaštićen plastičnom providnom maskom, malih je dimenzija, niske rezolucije i kontrasta. Odmah sam mu u meniju povećao osvetljenost, ali vidim da po sunčanom vremenu ni to neće biti dovoljno. Sa leve strane su pet tastera od kojih se prvim ulazi u meni, a drugim INFO se prikazuju prikazuju bitna setovanja. U toj gomili brojki i slova se nalazi i trenutna ISO vrednost. Na sreću, pozicionirana je u samom donjem desnom delu pa se lako nalazi, što je bitno kod brze provere. Pri pregledu tim dugmetom biramo željenu količinu informacija na slici, uključujući i histogram, mada je on malih dimenzija. Poslednja tri se koriste pri pregledu i prvim od njih JUMP preskačemo slike po 10, 100 ili datumu snimanja, drugim se ulazi u pregled, a najniže služi za brisanje jednog ili svih snimaka. Sa desne strane ekrana su tri crna dugmeta: kada pritisnemo prvo kontrolnim točkom korigujemo buduću ekspoziciju u rasponu od ±2 EV i koracima od 1/2 ili 1/3 EV, drugim uključujemo samookidač, daljinski okidač ili burst, a trećim palimo pozadinsko svetlo statusnog LCD-a. Četvorostrani kontroler ima sivu razdvojenu dugmad i u sredini taster SET za potvrdu odabranih parametara. Prilikom snimanja se u njima kriju vrlo korisne prečice za promenu određenih parametara "u letu": levo za biranje načina merenja svetla, gornje za promenu ISO vrednosti, desno AF moda (one shot, AI focus, AI servo), koje određujemo u zavisnosti da li se objekat snimanja kreće ili ne, a donje je za brzi pristup kontroli balansa bele boje. Ona je vrlo napredna, jer pored nekoliko standardnih predefinisanih vrednosti i custom (manual) pozicije, omogućava i veoma precizno podešavanje pomoću opcija Shift i Bracketing. Sasvim dole je mala crvena dioda koja signalizira upis na karticu, a u gornjem desnom uglu još dva dugmeta. Pri snimanju levim zaključavamo parametre ekspozicije prilikom rekompozicije snimka, a desnim pomoću kontrolnog točka biramo fokusnu tačku. Pri pregledu pomoću njih zumiramo sliku. Sa gornje strane je priključak za spoljni blic, ispod njega tražilo sa točkićem za regulaciju dioptrije, a desno poznati Canonov Mode-dial. Izdeljen je na scenske i kreativne modove, između kojih se nalazi potpuni automatski mod. Točak je kvalitetan, metalni i pruža tačno odgovarajući otpor prilikom okretanja. Desno je glavni prekidač, a iznad komandni točak i okidač. Oba su kvalitetno i precizno izvedena i takođe pružaju precizan otpor. Sa leve strane na objektivu vidimo i preklopnik za izbor ručnog ili automatskog režima fokusiranja, a naspram njega na telu dugme kojim oslobađamo unutrašnji blic. Sama izrada tela je solidna, u pitanju je specijalna vrsta plastike koja je veoma čvrsta, mada ne spada među otpornije na ogrebotine. Navoj za stativ je naravno metalni, postavljen u optičkoj osi objektiva, a na pločici se šepuri natpis "Made in Japan". Nikon D50 D 50 u ruci leži daleko bolje, mogu reći odlično. Grip je znatno deblji i dublji, a uz to je i gumiran, što važi i za deo na zadnjoj strani na koji naleže palac. Sve to zajedno hvat čini vrlo stabilnim. Levo je od objektiva je AF-lampa, koja, ako je uključimo u meniju, prilikom izoštravanja u slabim svetlosnim uslovima automatski priskače u pomoć. Još levo je mali IR senzor za daljinsko okidanje, a iznad okidač. Oko njega je glavni prekidač realizovan u obliku prstena, što mislim da je bolje rešenje. Desi se da slučajno uzmemo ugašen aparat, pa kod tako realizovanog prekidača, praktično istog trenutka kada to shvatimo, možemo ga upaliti bez skidanja oka sa tražila. U nekim situacijama za hvatanje momenta to može biti presudno. Urezani natpis i dugme za oslobađanje objektiva (ali u suprotnu stranu), su isti kao kod 350 D. I D 50 je stigao sa kit objektivom jednake žarišne daljine 18-55 mm, ali zbog nešto većeg senzora on ovde ima efektivni raspon od malo širih 27 - 82.5 mm. Dobro se dopunjava sa jeftinim, a za početnika zadovoljavajućim tele-zumom Nikkor DX 55-200 G, čime se dobija ukupni opseg 27-300 mm. Značajno bolje, ali i skuplje rešenje je taj raspon pokriti jedinstvenim Nikkor 18-200 VR objektivom koji, osim očaravajućeg raspona, nudi vrlo pristojan optički kvalitet i optičku stabilizaciju. To je, naravno, tek početak ponude jer D 50 nudi kompatibilnost sa više od 50 AF Nikkor objektiva visokog kvaliteta. Ne zaboravite samo da njihovu žarišnu dužinu pomnožite sa 1,5 da bi dobili onu koju ćete na njemu imati. Glavni LCD je primetno veći, isto kao i statusni, smešten sa gornje strane, a tu je, makar meni, češće u vidokrugu. Sama legura plastike je nešto slabijeg kvaliteta, ali je njena završna obrada dobra, pa je uz pomenute gumirane delove sam osećaj pri držanju vrlo dobar. Dodatni vertikalni grip se ne može dokupiti, mada onaj kome on treba verovatno ne razmišlja o D 50, dok je za sve druge postojeći sasvim dovoljan. Levo od LCD-a je takođe pet dugmadi, ali su komande na njima nešto drugačije raspoređene. Prvim se ulazi u preglad slika, drugim u meni, a ostala tri dugmeta imaju po dve funkcije. U prvoj varijanti sve tri su prečice, a koristimo ih simultano sa kontrolnim točkom. Okrećući ga, prvim menjamo ISO vrednost, drugim White balance poziciju, a trećim nivo kompresije (Basic, Norm, Fine, Raw, Raw+Basic) i rezoluciju (Large, Medium, Small). Trenutnu vrednost svih parametara čitamo na statusnom LCD-u. Druga grupa funkcija ta tri dugmeta se ostvaruje prilikom pregleda: prvo određuje nivo zumiranja slike, drugim štitimo određeni snimak od brisanja, a trećim ulazimo u zumiranje slike i potvrđujemo brisanje. Desno od LCD-a je klasičan, ali relativno neprecizan četvorostrani kontroler spojenih tastera, ispod dugme za brisanje, a pored diodica koja signalizira upis na karticu. Tražilo ima gumeni okvir radi boljeg naleganja na lice, a desno pod njim (ne vidi se na slici) je klizač za podešavanje dioptrije. Kada stisnemo dugme levo od njega, točkom biramo želimo li pojedinačno ili rafalno okidanje. Desno od njega je vrlo važno dugme, za zaključavanje ekpozicije i fokusa prilikom rekompozicije. Njegova pozicija je zaista idealna, i svoju aktivnost potvrđuje pojavim natpisa EL u tražilu blizu tačke potvrde fokusa. Može se u meniju programirati da bude samo AE lock, samo AF lock, AE lock and hold (traži da se pritisne jos jednom za prekid), AF on (tada umesto okidačom, njime fokusiramo), ili FV lock (zaključava jačinu bljeska blica). Odozgo sa leve strane je glavni mode-dial, plastičan ali dovoljno precizan, čiji su modovi jednako raspoređeni kao kod 350 D: sa jedne srane su scenski, sa druge kreativni i manual, a u sredini potpuni Auto mod. Desno je TTL papučica za blic, pa statusni LCD koji je velik i lako se drži na oku. Nije osvetljen, pa treba paziti kad je svetla malo. Ispred njega su dva važna dugmeta. Levim biramo hoćemo li okidati pomoću daljinskog upravljača ili koristiti jednu od čak četiri (2,5,10, 20) pozicije odlaganja samookidanja izabrane u meniju. Desnim korigujemo ekspoziciju, a u manuelnom modu njime se setuje otvor blende. Izbor svih vrednosti se vrši kontrolnim točkom. Pogled odozdo otkriva natpise made in Thailand i na telu i na objektivu, što ne mora da znači ništa loše. Navoj je takođe metalni i postavljen u osu objektiva. Canon EOS 350 D Snimanje i pregled fotografija: Start je gotovo trenutan i brzo se stiče utisak da se ispod plastičnog oklopa krije ozbiljna mašina. Autofokus je brz, a njegova potvrda jasna. Odmah primećujem da je ogledalo vrlo dobro dampirano i da ne dovodi do stresanja prilikom okidanja. Blackout vreme je kratko, daleko kraće nego na 300 D. Bafer je velik, a burst i upis brz, pa se, uopšte, ima osećaj sigurnosti da nijedan značajan momenat neće biti propušten. Tražilo je relativno malo, ali u ovoj klasi se veće i svetlije ne može očekivati, a sadrži sedam fokusnih tačaka. Grid linije u njemu nije moguće uključiti. Unutrašnji monohromatski LCD prikazuje odabrane parametre, ali ni on ne sadrži ISO poziciju. Nije mi jasan taj ponovni propust Canonovih inženjera, pa će se, posebno u početku, dešavati da mislite da je jedna, a zapravo radite sa drugom. Zbog toga se relativno često mora posezati za dugmetom INFO koje će tu informaciju prikazati na glavnom LCD-u. Osim (nesrećnog) gripa, još jedan detalj upućuje da je 350 D pretežno pozicioniran ka amaterima u DSLR svetu. Naime, bilo kakva manipulacija u meniju sada iziskuje potvrdu dugmetom SET. Mada se na to lako može navići, iskusniji korisnici će u prvo vreme negodovati. Ovu odluku donekle razumem, jer početnici često čeprkaju po opcijama menija, pa ako se ne traži da potvrde ono šta su izabrali, mogli bi se dovesti u zbrku. Podešavanja ima popriličan broj, pa će Vam se često dešavati da poželite još jedan kontrolni točak. Stvar dodatno otežava mali glavni LCD, čija je i osvetljenost nedovoljna, posebno na Suncu, pa predlažem da je odmah pojačate. Jednom rečju, ima se ima utisak da telo i komande sa mukom kontrolišu ubedljive električne performanse. To dovodi do u celini sporijeg rada nego što bi mogao da bude. Tu je i najveća razlika između 350 D i 20/30 D jer oni svojim telom i kontrolama to uspevaju. Podela funkcija u menijima je ostvarena pomoću pet tabova, poređanih po prioritetima i učestalosti korišćenja. Obzirom koliko imaju opcija, logično su organizovani pa se pozicije određenih tačaka lako pamte. Raspon ISO vrednosti je širok, od potpuno "glatkih" ISO 100 do, za ovaj senzor, sasvim umereno šumovitih ISO 1600. Pozicija ISO 3200 je izostavljena, kao još jedan ustupak skupljoj 20/30 D braći, kod kojih i na toj vrednosti ovakav senzor daje upotrebljive rezultate. Početnici, kojih će, bar kod nas, biti malo među korisnicima 350 D, mogu da koriste scenske modove ili potpuni Auto mod. U njemu aparat "sve radi sam". Određuje blendu i ekspoziciju, ISO vrednost, od sedam fokusnih tačaka identifikuje onu na kojoj je najbliži objekat i izoštrava na nju, po potrebi izbacuje blic i dosvetljava itd. Napredniji korisnici najveći deo vremena koriste klasične Av (proritet zatvarača) ili Tv (proritet blende) modove. Za speciijalne prilike, tu je potpuni manual mod. On je realizovan tako što kontrolnim točkom direktno setujemo ekspoziciju, a kada istovremeno pritisnemo i Av dugme desno od statusnog LCD-a, menja se otvor blende. Nova baterija ima manje dimenzije i kapacitet od one na 300D, ali Digic II ima daleko manju potrošnju od svog pretka, pa broj snimaka po punjenju može dostići i 1000. 350 D koristi Compact flash tip I i tip II kartice. Zamerku upućujem glavnom prekidaču koji je mogao biti bolje realizovan, jer ako uzmem aparat i vidim da je ugašen, moram da ga odmaknem od oka da bih ga upalio, što može da me košta propuštenog momenta. Pregled fotografija je standardan. Nivo zumiranja određujemo pomoću crnih dugmića u gornjem desnom uglu, a po snimku se krećemo pomoću četvorostranog kontrolera. Uvećanje od 10 x je dovoljno za proveru fokusa. Smeta mi mali LCD i što skrolovanje nije kontinualno, nego u skokovima, čime se prilikom dužeg koncentrisanog pregleda oči zamaraju. Skok sa jednog na drugi snimak je brz, a realizuje se pomoću kontrolnog točka, ili, ako nismo ušli u zumiranje slike, pomoću levog i desnog tastera kontrolera. Nikon D 50 Kao i njegov protivnik, D 50 spreman je u trenu. Fazna detekcija pokazuje punu snagu pa brzina autofokusa dobija visoku ocenu. U paru sa stabilnim hvatom, nema mesta sumnji da će neki važan trenutak biti propušten. Međutim, ovde primećujem trzaj ogledala, a blackout vreme prilikom okidanja je primetno duže. Verujem da ovo ne unosi značajnije posledice po rezultate rada, ali donekle kvari celokupni utisak. Tražilo je praktično jednako kao kod konkurenta i takođe prikazuje nešto manje od 100% budućeg kadra. Ispod njega na monohromatskom LCD-u su prikazani odabrani parametri, osim ISO vrednosti. Ne verujem da je u pitanju dogovor, ali čudi da i ovde postoji isti propust. Meni je jednostavno realizovan i uz kratko navikavanje, dozvoljava brzo kretanje. Raspon ISO vrednosti je 200-1600, ali, za razliku od D 70, ne treba žaliti za ISO 100 pozicijom. Novi senzor, a posebno obrada, daju primetno manji ukupni šum nego kod starijeg brata. Ta činjenica omogućava da se za nuždu ide i na podeksponiran ISO 1600 (najbolje RAW pa pažljivo "razvijanje"), što može dati sasvim upotrebljiv rezultat. Ko se ne snalazi sa brojnim opcijama menija, može u svakom trenutku pozvati help sistem pritiskom na taster "?". Opcije se lako pamte pa će Vam on ubrzo sve manje trebati. Posebna poslastica kod D50 je sinhronizacija blica ostvarena na čak 1/500 s! To omogućava i po najsunčanijem danu "dodavanje" blica (fill-in), što je za razbijanja jakih senki, na primer, oko očiju, baš tada i potrebno. Doziranje bljeska je tačno i kontroliše se po najnovijem i-TTL protokolu. Manual mod je realizovan tako da točkom podešavamo ekspoziciju, a kada u tom režimu stisnemo desno od dva dugmeta između statusnog LCD-a i okidača, time setujemo blendu. Burst mod se sa oko 2-2,5 snimka u sekundi može oceniti kao nešto sporiji, ali verujem da će mu to malo koji vlasnik zameriti. Šteta što nije podržan simultani zapis RAW fajla sa još jednim u JPEG FINE formatu, nego je to jedino moguće u BASIC, dakle u jačoj kompresiji. Kapacitet baterije je velik i, ako ne koristimo previše LCD, može preći i 1000 snimaka po punjenju. D 50 koristi SD (Secure Digital) kartice. Pregled je neobično, mogu reći komplikovano realizovan. Naime, za tu radnju koriste se tri različita dugmeta, kontrolni točak i četvorostrani kontroler. Prvo gornjim od pet dugmadi uđemo u mod za pregled, pa onda skroz donjim uključimo "lupu" za zumiranje slike. Zatim držeći srednje dugme kontrolerom šetamo lupu (to je zapravo krop) po slici tražeći njen deo, odnosno krop koji želimo da uvećamo. Veličinu tog kropa, odnosno nivo zuma, menjamo kontrolnim točkom. Kada konačno hoćemo da ga vidimo uvećanog, puštamo srednje dugme i time se on raširi po ekranu. Zadržavajući taj zum kontrolerom šetamo po slici. Ako otpustimo srednje dugme, kontrolni točkom brzo prelazimo sa jednog na drugi snimak zadržavajući isti nivo zuma. To možemo i levim i desnim delom kontolera kada nije uključena "lupa". Njegovim donjim i gornjim tasterom prikazujemo histogram, koji je velikih dimenzija, odnosno podatke o snimku. Ukupno uvećanje je tek oko 5 puta, ali je dovoljno za proveru fokusa. Pohvaljujem opciju da aparat može da selektuje određenu grupu snimaka i samo njih izbriše a sačuve sve ostale, bez potrebe da svaku od njih pojedinačno zaštićujemo komandom PROTECT. Kvalitet fotografija: Canon EOS 350 D Vrhunski kvalitet fotografija. Ovo je, bez dileme, polje gde Canon briljira. Njegova CMOS tehnologija, razvijana već nekoliko generacija, podržana sofisticiranim algoritmima obrade pod komandom Digic II procesora, konkurente ostavlja iza sebe. Predstavljena pre čak godinu i po dana, ova senzor/procesor/obrada kombinacija je i dalje nedodirljiva u ovoj pa i znatnoj višoj cenovnoj klasi. Slike su meke, a oštre, fascinantnog dinamičkog raspona i vrhunske reprodukcije boja. Efektivna rezolucija i količina detalja je, obzirom na klasu, najveća moguća. Šum je mali, a sa povećanjem ISO vrednosti sasvim kontrolisano raste. Voleo bih da ima više parametara većih raspona za podešavanje unutrašnje obrade, što bi često moglo da skrati ili ukine potrebu za postprocesingom. Ali u svakom slučaju, proizvod koji dobijemo vredan je vremena provedenog za računarom. Senzor nije identičan kao u 20/30 D, ali su rezultati praktično jednaki. Ukupna ekspozicija je nešto ispod idealne vrednosti, čime se čuvaju najsvetliji delovi kadra od "pregorevanja", jer kad se to desi, njihovog spasa nema. Sa druge strane, iz tamnijih delova detalji se pažljivom obradom često mogu izvući. Naravno, sve ovo se odnosi na slučaj da koristite kvalitetne objektive, u šta osnovni kit sigurno ne spada. Pokazuje značajne optičke mane, pogotovo kada je skroz otvoren, što se donekle ublažava zatvaranjem za blendu ili dve. Najjeftinija ulaznica za doživljaj onoga što 350 D zaista može da pruži je 50 mm F1,8 "normalac", koji ovde ima efektivnu žižu portretnih 80 mm. Kada ga zatvorimo na F5,6-8, pokazuje pun potencijal i raspiruje želju za višestruko skupljom zum braćom. Nikon D 50 Odličan kvalitet fotografija. Ekspozicija je konzistentna, i nasuprot 350 D, u proseku nešto veća od idealne. Razlika je vidljiva čak i na LCD-ima, što se može primetiti već na ovom jednostavnom primeru u sobnim uslovima na default podešavanjima. To je dobro za amatere, jer se oni u proseku slabije snalaze sa obradom, jer se time na snimcima minimiziraju tamne površine bez detalja. Međutim, tako se povećava procenat "pregorelih" površina na snimku na kojima se oni nepovratno gube. Ne treba ovo shvatiti dramatično, sveukupna razlika nije velika, a i kompenzacijom ekspozicije može se svesti na nulu. Ona je precizna, jer omogućava korake od po 1/2 ili 1/3 EV, u neuobičajenom rasponu od čak ± 5,0 EV. Za potpuno neutralisanje rizika pogrešne ekspozicije tu je i njen bracketing. Kontrast je nešto veći, a i celokupna unutrašnja obrada je takva da slike više podsećaju na one iz kompaktnih aparata. Naravno, sve pozitivno rečeno odnosi se na slučaj da se ispred senzora D 50 nalazi makar F1,8 "normalac", jer kit objektiv, slično kao kod 350 D, ne zaslužuje da na tom mestu stoji iole duže vreme. Oštrina mu je nedovoljna, u uglovima se dodatno pogoršava, a i vinjetiranje (opadanje osvetljenosti prema ivicama formata) i hromatske aberacije se lako mogu uočiti. Unapređeno Matrix merenje je skoro nepogrešivo i u najtežim svetlosnim uslovima, a tada se možemo dodatno pomoći i spot merenjem. Setimo se da su najveće primedbe kod D 70 bile veća količina šuma i Moire artifakata od konkurencije. I jedna i druga mana su značajno smanjene, dovedene na nivo najboljih u klasi. To se postiglo novim algoritmima za obradu slike, mada je time u neznatnoj meri narušena oštrina po pikselu. Ne treba preterano žaliti za njom, ona se u obradi lakše postiže nego što se ta neželjena izobličenja uklanjaju. Umesto toga, unutrašnje oštrenje je po default vrednosti malo "odvrnuto", u skladu sa ciljnom grupom potencijalnih korisnika. Međutim, njegova kontrola je prilično gruba, pa ne preporučujem da se ide na više vrednosti, jer se time degradira celokupni izgled slike. D 70 je dobijao i prigovore da su mu boje "mrtve", što kod D 50 nikako nije slučaj. Mada razlika nije velika i može biti vidljiva samo iskusnijem oku, ona je tačno tamo gde treba, pa se može reći da D 50 u celini ostvaruje bolji foto-kvalitet od svog starijeg brata, posebno za tip kupaca kojima je namenjen. Moja ocena: Canon EOS 350 D Šta mi se sviđa: -Izuzetan kvalitet slike, bez premca u ovom, pa i višem cenovnom razredu. Visoka efektivna rezolucija, vrlo dobra oštrina po pikselu, nizak šum, uzorna JPEG obrada. Praktično bez potrebe za RAW snimanjem -Velika ukupna brzina rada, trenutno startovanje, ubedljiv burst mod, veliki bafer, brz upis na karticu -Vrlo dobro dampirano ogledalo, kratko blackout vreme -Devet programabilnih funkcija (300 D nije imao nijednu), namenjenih prvenstveno naprednijim korisnicima -Potpune manuelne kontrole, sveukupna konfigurabilnost -Precizna regulacija White balance-a -Mirror lock-up funkcija -Dobra autonomija snimanja -Važnije snimke, posebno u težim svetlosnim uslovima, moguće je istovremeno snimiti u RAW i JPEG formatu niske kompresije Šta mi se ne sviđa: -Veoma mali, negumirani hand-grip praktično obavezuje na dokupljivanje BG-E3 vertikalnog gripa, čime se cena nezanemarljivo povećava -AF pomoć loše realizovana, pomoću blica, što smeta onome koga snimamo, a i kada je upotrebimo, tada blic moramo koristiti i pri snimanju -Obzirom na nizak nivo default oštrenja u aparatu, voleo bih da njegovo setovanje ima više mogućih pozicija, a bilo bi dobro da postoji još parametara unutrašnje obrade sa većim rasponima podešavanja. Drugim rečima, sam kvalitet obrade inicira želju za njenom većom personalizacijom -Mali LCD ekran, niske rezolucije, slabe čitljivosti slova, pogotovo danju -Nedostatak ISO vrednosti u tražilu i statusnom LCD-u -Još jedan kontrolni točak znatno bi pojednostavio rukovanje i ubrzao promenu potrebnih parametara -Izmenu neke opcije u meniju neophodno je potvrditi dugmetom SET -Loše realizovan glavni prekidač -Nema mogućnost uključenja grid linija u tražilu -Nema spot merenje svetla -Više bih voleo da je statusni LCD pozicioniran sa gornje strane -Canon nema objektiv pandan Nikkor-u 18-200 VR koji bi zadovoljio sve potrebe naprednog amatera Nikon D 50 Šta mi se sviđa: -Izuzetno brz autofokus, pomoć realizovana lampom, a ne blicom -Vrlo precizno Matrix II merenje svetla, mogućnost spot merenja, tačno i-TTL doziranje blica -Kvalitetna slika, dobro procesiranje, nizak šum -Relativno širok spektar kontrola unutrašnje obrade -Kvalitetna izrada tela, vrlo dobra celokupna ergonomija, statusni LCD sa gornje strane (na žalost, neosvetljen) -Velika ukupna brzina rada, trenutno startovanje, brz upis -Pritiskom na dugme "?" u svakom trenutku se dobija pojašnjenje određene funkcije, posebno korisno za početnike -Veoma dobra autonomija snimanja -Nekoliko mogućih pozicija vremena do samookidanja -Ako se odlučite za kupovinu Nikkor 18-200 VR objektiva izbegavate neprijatno, a neophodno menjanje objektiva, prašine na senzoru će biti znatno manje, a i problema vezanih za nju -Povoljna nabavna cena Šta mi se ne sviđa: -Loše dampirano ogledalo stresa aparat, dugo blackout vreme -Nedostatak finog podešavanja balansa belog -Nedostatak ISO vrednosti u tražilu -Statusni LCD nema pozadinsko osvetljenje -Nema mogućnost uključenja grid linija u tražilu -Nedovoljno sofisticirano oštrenje u aparatu: ako se podesi iznad default vrednosti slika postaje oštrija, ali neprihvatljivo iskrzanih ivica i u celini lošijeg kvaliteta -Moire artifakti se u određenim situacijama mogu primetiti, mada manje nego na D 70 -Četvorostrani kontroler nije najprecizniji -Komplikovan pregled fotografija -Nema mirror lock-up funkciju, često potrebnu za precizan rad -Simultano korišćenje RAW+JPEG omogućava zapis samo visokokomprimovanog JPEG formata Prednosti 350 D nad D 50: -Primetno viša efektivna rezolucija, sveukupno bolji kvalitet slike, bolja oštrina po pikselu. Canonov CMOS senzor je čisto iznad Sony-jevog, CCD tipa, ugrađenog u D 50, a i unutrašnja obrada kod 350 D je sofisticiranija -Brži burst mod, bafer prima veći broj snimaka i u JPEG i u RAW formatu -Veće mogućnosti podešavanja White balance-a -Mirror lock-up funkcija -Osvetljen statusni LCD -Sedam, umesto pet, fokusnih tačaka -Sveukupno veća konfigurabilnost Prednosti D 50 nad 350 D: -Bolje leži u ruci, nije neophodan vertikalni grip -U proseku brži autofokus -Pomoć AF-u realizovana lampom, a ne blicom, čime se omogućava AF-pomoć bez obavezne upotrebe blica nakon toga -Veći LCD ekran, čitljivijih slova -Tačnije merenje svetla -Mogućnost spot-merenja -Sinhronizacija spoljnog blica na 1/500, umesto 1/200 s, korisno za dosvetljavanje blicom danju -Više kontrola za obradu slike u aparatu -Veći statusni LCD, smešten na gornju, umesto na zadnju stranu tela, šteta što nije dodatno osvetljen -Povoljnija nabavna cena Zaključak: Apsolutnog pobednika nema. Ali zaista. Ono što odlučuje je ukus i lična preferenca kupca. Neko neće kupiti 350 D samo zbog lošeg ležanja u ruci i ne može se reći da u tome nije u pravu. Ako mu dodate grip, njegova u startu viša cena, dodatno se povećava. Međutim, kvalitet slike je očaravajući, a brzina i raspoložive mogućnosti pri radu velike, što će prevagnuti kod priličnog broja, posebno naprednijih kupaca. Sa druge strane, D 50 je zaokruženiji aparat lakšeg rukovanja i zbog toga za DSLR početnika, možda bolji izbor. Naravno, ovo sve važi za nekog ko tek uplovljava u DSLR vode. Onaj ko već ima nekoliko objektiva od svog starog SLR ljubumca, najbolje da ostane pri svom brendu. Razlog je jednostavan: razlika među njima nije vredna gubitka koji bi bio neminovan prilikom prodaje starih objektiva radi prelaska sa jednog sistema na drugi. Oba stižu u paketu sa po jednim kit objektivom, čiji je raspon i optički kvalitet jednako skroman, te mogu da posluže samo za probu. Praktično odmah planirajte nabavku kvalitetnijih komada stakala od matičnih ili nezavisnih proizvođača. Srećom, njih je sve više, rasponi su im sve veći, optički su sve bolji, a i iznosi koje ćete brojati za njih ne moraju ostavljati velika ulubljenja u Vašem novčaniku. U digitalnoj eri tradicija ne znači gotovo ništa, što dokazuje bankrot nekoliko poznatih proizvođača. Internet svaki model stavlja pod jaku korisničku lupu, pa se kvalitet sada naprosto podrazumeva, a pri svemu tome krajnja cena ima vrlo značajnu ulogu. D 50 je predstavljen zajedno sa dva nova DX kit objektiva. To su opisani 18-55 F3,5-5,6G i 55-200 F4-5.6G koji zajedno pokrivaju raspon 27-300 mm (35 mm ekv). Interesantna je činjenica da je on jeftiniji od svog suparnika, posebno u celom tom kompletu. Korisnike sa iskustvom iz analognih vremena to će prilično iznenaditi, jer su Nikonovi modeli decenijama bili skuplji od ekvivalentnih Canonovih, a razlog je što njihov kvalitet i pouzdanost nisu trpeli kompromise. Neki će se setiti krilatice: "Ako hoćes najbolji aparat za novac koji imaš, kupi Canona, a ako hoćeš najbolji aparat, kupi Nikona". Kao što vidimo, vremena i uloge se menjaju. I jedan i drugi daju više nego dobru osnovu za ulazak u DSLR svet. Ali imajte na umu da je to u njemu tek početak i često najmanji trošak. Oba, a pogotovo 350 D, prosto vape za kvalitetnim objektivima i blicevima, a njihova kupovina se najčešće ne završava u jednom ili dva navrata. DSLR carstvo ima i adiktivnu osobinu, jer kada se u njega uđe, mnogo što-šta je neizvesno, ali jedno je sasvim sigurno: jednom DSLR - uvek DSLR! Copyright by Nebojša Milanović dipl. inž. elektrotehnike
Recommended Posts